poliomijelitis

Dječija paraliza ili poliomijelitis je virusna zarazna bolest koja najčešće pogađa djecu, izaziva paralizu, a za koju nema lijeka. Prevencija je vakcinacija.

Malo ko od nas je imao priliku vidjeti kako izgleda polio. Ali, to je bolest koja je do prije samo 40-50 godina bila vodeći uzrok smrti i invaliditeta, pogotovo među djecom. Da, poliomijelitis ili polio je „dječija bolest“ i nije nimalo bezazlena niti je preporučljivo da se „preleži“.

Žrtva poliomijelitisa, izvor healthjade.com

Žrtve poliomijelitisa u Africi, izvor: borgenmagazine.com

 

Zašto danas ne viđamo slučajeve ove bolesti, osim u nekim zemljama u razvoju? Zahvaljujući intenzivnim programima vakcinacije, ova bolest je gotovo iskorijenjena (eradicirana), ali ne u potpunosti te se stoga nastavlja sa vakcinacijom.

Ipak, treba se podsjetiti kakva je to bolest, zbog čega je tako pogubna i biti zahvalan što živimo u vremenima kada je polio rijedak.

Uzročnik: virus koji se nastanjuje u crijevima

Poliomijelitis je zarazna virusna bolest koju izaziva jedan tip Enterovirusa poznat kao poliovirus (PV), a kolonizira gastro-intestinalni trakt (crijeva). Prenosi se sa čovjeka na čovjeka i to preko fekalno-oralne rute, ali i preko kontaminirane vode i hrane. Iako, kao većina Enterovirusa, kolonizira probavni sistem i tu se replicira, virus preko krvi i limfnog sistema napada nervni sistem i izaziva paralize.

Zapravo, sam naziv poliomijelitis je deriviran od dvije riječi grčkog porijekla: polio, u značenju „siv“ i „myelon“, u značenju „srž“ tj. kičmena moždina. Upravo dejstvo virusa na kičmenu moždinu i dovodi do stvaranja paralize.

Sam virus ima tri serotipa: P1, P2 i P3. Problem sa sticanjem imunosti na polio je u tome što imunost na jedan serotip ne znači da je stečena imunost i na druga sva serotipa. Dakle, efikasna vakcina protiv polia je ona koja sadrži sva tri serotipa. O problemu različitih tipova vakcine protiv ove bolesti posvećujemo poseban tekst.

Vratimo se poliomijelitisu.

Tok bolesti

Inkubacija bolesti traje od 3-6 dana za neparalizirajuću formu, a 7-21 dan za paralizirajuću.

Oko 72% slučajeva infekcije kod djece je asimptotskog karaktera, a sami simptomi, ako ih ima (u oko 24% slučajeva) budu veoma nespecifični: upaljeno grlo, groznica, nalik na gripu. Zato se polio teško perpoznaje, onda kada je već kasno.

U nekim slučajevima, infekcija prođe bez nekih velikih posljedica. Međutim nekad, u oko 5 slučajeva na 1000 oboljelih, dolazi do razvoja akutne flacidne paralize, kada mišići postaju slabi i na kraju paralizirani. Paraliza ima različitu sliku i težinu, u odnosu na to koji su mišići zahvaćeni, a ponekad, posebno kod novorođenčadi, može doći i do infekcije tkiva mozga, encefalitisa, kojeg karakterišu glavobolje, napadi i spastična paraliza.

Ako infekcija zahvati mišiće uključene u disanje, one koji šire i opuštaju grudni koš, može doći do gušenja pacijenta. Prije otkrića vakcine protiv poliomijelitisa, osobe kod kojih je došlo do ovoga stavljane su u tzv. „čelična pluća“ – jednu vrstu respiratora koji je održavao disanje uprkos paralizi mišića. Nažalost, neki pacijenti su ostali ovisni o radu ovog uređaja. Paul Alexander je kao dječak od pet godina dobio polio i ostao je ovisan o ovom aparatu.

 

Hale pretvorene u bolnice za vrijeme epidemije polija 1953. godine u SAD. Pomoću “čeličnih pluća” pacijenti su održavani u životu

 

Iako je paraliza često prolazna, vidimo da postoje i slučajevi trajne paralize. Ipak, čak i kada prođe, postoji velik rizik trajnog oštećenja i razvoja deformiteta. Prolongirana paraliza utiče negativno na razvoj djeteta i dovodi do komplikacija na plućima, srcu i bubrezima.

Oko 25-50% osoba koje su preboljele polio može razviti post-polio sindrom (PPS) čak i nekoliko godina nakon akutne infekcije. Skolioza, degeneracija zglobova i drugi deformiteti skeleta su znaci koji prethode PPS, a zatim dolazi do atrofije mišića. Pisac naučne fantastike Arhur C. Clarke je jedna od žrtava PPS, a dobio ga je 16 godina nakon primarne infekcije.

Prevencija

Najbolje sredstvo prevencije protiv ove bolesti su inaktivirana vakcina protiv polija (IPV) i oralna vakcina protiv polija (OPV, sadrži živi umrtvljeni virus). Nakon uvođenja IPV vakcine, dolazi do smanjenja incidencije (broj novih slučajeva) polia, a taj trend se nastavlja sa uvođenjem OPV. Ovako izgleda smanjenje incidencije (šta je incidencija?) poliomijelitisa u SAD (izvor: National Notifiable Disease Surveillance System, CDC):

 

Međutim, OPV vakcina je u rijetkom broju slučajeva, otprilike jedan slučaj u 750 000 vakcinisanih, mogla izazvati paralitički polio povezan sa vakcinom (vaccine-associated paralytic polio, VAPP). Ipak, danas nas to ne treba brinuti, jer je iz vakcina uklonjen serotip virusa koji je povezan sa VAPP. O tome kako se od  2016.  više ne daje vakcina protiv polia koja sadrži serotip virusa povezan za VAPP možete nešto više pročitati ovdje.

Dakle, polio je bolest koja i dan-danas postoji, iako se ulažu veliki napori da se iskorijeni. Iskorijenjivanje je moguće, jer ne postoje prirodni rezervoari poliovirusa, poput divljih životinja, i u većini zemalja se ova bolest ne javlja, ali kako eradikacija još nije objavljena, sa imunizacijom se mora nastaviti. Naime, dok postoji ijedno dijete na svijetu zaraženo virusom, postoji mogućnost širenja zaraze dalje, jer se virus širi fekalijama, vodom i hranom. 1988. godine je bilo zabilježeno oko 350 000 slučajeva poliomijelitisa, a 2017. godine 22.

U Afganistanu, Nigeriji i Pakistanu nikada nije došlo do prestanka prenosa ove bolesti i divlji polio se ovdje još uvijek javlja. Kada bi virus polia došao u zemlju gdje je stopa imunizacije niska, vrlo brzo bi se proširio.

Lijeka za ovu bolest nema, a posljedice mogu biti trajne, stoga je prevencija ključ sretnijeg djetinjstva, budućnosti i prosperiteta.