Svoje iskustvo COVID-19 vakcinacije s Vakcine.ba podijelila je i novinarka Tamara Zablocki. Vakcinisala se u Sloveniji Johnson&Johnson jednodoznom vakcinom. Jedan od razloga za to bio je i njen strah od igle, a J&J vakcina reducira broj susreta s vakcinom i iglom.
“Iskustvo COVID-19 vakcinacije“(“Svjedočenja“) je dio Vakcine.ba u kojem pozivamo ljude da iznesu svoja lična iskustva vezana za primanje različitih vrsta ovih vakcina.
Još od početka pandemije bilo mi je jasno da ću se vakcinisati jednom kad vakcina bude dostupna, a poslije sam jedva čekala da proces vakcinacije započne, te da moja generacija dođe na red. U Sloveniji, gdje živim, taj proces je tekao dosta usporeno, a pravo na prioritetnu vakcinaciju imali su daleko stariji od mene, tako da nisam znala kad ću doći na red i ta neizvjesnost mi se nije nimalo sviđala. Nevakcinisana, mjesecima nisam mogla živjeti opušteno, usljed predostrožnosti nisam odlazila na probe feminističkog hora u kojem pjevam, putovanja i izleti su ili bili potpuno onemogućeni ili do krajnje mjere prilagođeni novonastalim okolnostima – toliko da je prelazak granice gotovo izgubio smisao čak i onda kad je bio moguć. Najgore od svega, drage ljude nisam zagrlila mjesecima.
Zašto se vakcinisati?
Za vakcinaciju sam se odlučila iz više razloga. Najprije (pobogu!), naravno da ne volim biti bolesna, ne volim biti ni prehlađena dva dana, a kamoli nešto više od toga. Ko voli? I inače činim sve da izbjegnem pobolijevanje, ako ga je moguće izbjeći. Drugo, biram da se pouzdam u nauku i zahvalna sam medicini i farmaciji za sve što su učinile da živimo duže, zdravije i bezbolnije živote. Treće, bilo mi je dosta neprestanog straha i promišljanja gdje sam bila, o koga sam se okrznula i jesam li dobro oprala ruke poslije dodirivanja bilo čega. Četvrto, i najvažnije, ljevičarka sam i za mene je vakcinacija podrazumijevajući dokaz društvene solidarnosti, dokaz svijesti da ne živimo sami na svijetu i želje da dobrim doprinesemo zajednici ljudi s kojima smo na ovoj planeti.
Vremenom je moja spremnost na vakcinaciju još i više postala politička odluka, budući da je antivakcinalni pokret s pandemijom poprimio „rapidnu notu“ i bili smo češće nego inače bombardovani stavovima onih koji su „prokljuvili pravu istinu“ odnosno brinuli samo za svoju stražnjicu i ponosili se svojim blatantnim egoizmom. Živimo u vremenu u kojem nije sramota glasno izgovarati stvari poput one da ćeš čekati da se mi ostali vakcinišemo, pa ćeš se prišlepati na procijepljenost koju smo mi obezbijedili i tako biti zaštićen, a istovremeno „nećeš biti pokusni kunić“. Apsolutna spremnost na vakcinaciju mi se činila kao vrlo moćan način distanciranja od tog antisocijalnog pokreta.
Samo iskustvo COVID-19 vakcinacije: podrška, informisanje, primanje vakcine
U Sloveniji je u prvo vrijeme na raspolaganju bila većinom vakcina AstraZeneca, nešto rjeđe Pfizer, još rjeđe Jansssen/Johnson&Johnson. Prihvatila bih bilo koju koju bi mi ponudili, mada mi je Janssen zvučala najprivlačnije jer se radi o monodozi, a ja živim s ozbiljnom tripanofobijom – strahom od injekcija, što znači da mi je vađenje krvi ili primanje injekcije najstresnija situacija u kojoj uopšte mogu biti. Srećom, moj partner je spreman držati me za ruku u tim trenucima pa sam znala da ću već nekako izdržati (smijeh).
Istovremeno, čitala sam dosta o svim tim vakcinama ali se nisam opterećivala svakom novom informacijom, često istrgnutom iz konteksta. Npr. svi su se svojevremeno uhvatili vrlo rijetke pojave tromboze poslije vakcinacije AstraZenecom, dok milioni žena širom svijeta već decenijama piju kombinovanu kontracepcijsku pilulu koja sobom nosi nemjerljivo veći rizik za trombozu, pa niko pri zdravoj pameti ne poziva na ukidanje kombinovane kontracepcijske pilule.
Kako to ide u Sloveniji?
Prijavila sam se na vakcinaciju svim raspoloživim kanalima. Najprije kod svog ljekara opšte prakse, još u februaru. Potom putem aplikacije Zvem, koja je zaživjela nešto kasnije. A budući da sam zaposlena u sektoru socijalne zaštite, koji je u Sloveniji ocijenjen kao dio esencijalne infrastrukture u kojem i tokom epidemije radimo uživo s korisnicama i korisnicima, u aprilu sam dospjela i na prioritetnu listu preko posla. No, još nekoliko sedmica je prošlo i niko me nije zvao na vakcinaciju. Mog partnera također niko nije pozvao sve to vrijeme, iako se kao i ja prijavio kroz više kanala, pa smo oboje bili razočarani. Toliko je ljudi koji odbijaju da se vakcinišu, pa zašto ne vakcinišete nas koji želimo, pitali smo se.
A onda je poziv napokon stigao, 27. maja, uz pitanje mogu li doći već 29. maja, te informaciju da će vakcina biti Janssen (Johnson&Johnson). Mogu, kako ne mogu, a još mi je i vakcina po volji (smijeh). Bila je kišna subota i s partnerom sam se pola sata prije termina pojavila na sajmištu na kojem je vakcinacija organizovana. Višak vremena iskoristila sam da pokušam i partnera „progurati“ na vakcinaciju iako nije dobio poziv i iako nije iz sektora socijalne zaštite. I pošlo mi je za rukom. Dobrohotni laborant je i njega upisao u računarski sistem i prošli smo dalje, do separea u kojem su nas čekale doktorica i medicinska tehničarka.
Tripanofobija i vakcina
Odmah sam im rekla za svoj strah od injekcija i dobila VIP tretman. Naime, tehničarka me odvela do dijela gdje ljude vakcinišu u ležećem položaju umjesto u sjedećem, kako to inače rade. Zavalila sam se na krevet, duboko disala, slušala muziku koja je svirala sa zvučnika u pozadini, polako pila vodu koju sam donijela sa sobom i pričala s partnerom kako bih odagnala misli na injekciju. Tehničarka je bila preljubazna i strpljiva, a sama aplikacija vakcine je trajala samo nekoliko sekundi – vakcinacija je daleko ugodnija i daleko kraće traje od davanja krvi (smijeh). Nakon petnaestak minuta smo otišli kući, zadovoljni što smo obavili važnu stvar.
Je li bilo nuspojava?
Poslije vakcinacije sam se osjećala odlično. Nisam imala niti jednu od uobičajenih nuspojava, nisam dobila temperaturu, nije me boljela glava, niti sam osjećala slabost. Jedino mi je ruka oko mjesta uboda nekoliko dana bila minimalno bolna, više se radilo o osjećaju „zategnutosti“. Moj partner je prošao dosta gore, naredni dan je prespavao, povremeno se budeći u groznici. Na poslu su me kolegice zezale da nisam imala nikakvih nuspojava baš zato što sam s takvom radošću i ushitom otišla na vakcinaciju, pa me vlastiti mozak zaštitio (smijeh). Prije par dana mi je na adresu stigla i EU digitalna potvrda o vakcinaciji, koju je Nacionalni institut za javno zdravlje poslao svim vakcinisanima, bez da smo morali išta platiti ili predati zahtjev.
Vakcinisana se osjećam zaštićeno, solidarno i puno slobodnije. Ljeto mi prolazi u radovanju moru, vjenčanjima dragih ljudi i – zagrljajima!
Foto: Imrana Kapetanović
Tekstovi se mogu prenositi besplatno – integralno ili dijelovi – ali samo uz naznaku izvora i link na izvorni tekst.
iskustvo COVID-19 vakcinacije
