Možda će vam neko nekad reći ili ćete se susresti sa tvrdnjom kako je imunitet nakon obolijevanja od bolesti dugotrajniji i bolji nego imunitet stečen cijepljenjem. Čak ćete u nekim grupama čuti savjet da trebate djecu izlagati bolesti kako bi sam organizam stekao imunitet i da je taj prirodni imunitet bolji iz još jednog razloga – jer tako „toksične“ materije iz vakcina ne ulaze u organizam.

Za svaku bolest je sticanje imuniteta malo drugačije. Naš imuni sistem se ponaša drugačije u ovisnosti da li bolest izaziva virus ili ako je izaziva bakterija.

Recimo, kod difterije, veoma opasne bakterijske bolesti, našem organizmu šteti toksin bakterije i jedini način da se zaštitimo od ove bolesti jeste da primimo vakcinu. Ali, vakcina protiv difterije je sasvim drugačija od vakcine protiv morbila. Vakcina protiv difterije, koja se inače obično daje u obliku kombinovanog cjepiva difterija-tetanus-pertusis ili u obliku petovalentnog cjepiva (polako, pričaćemo i o ovim cjepivima), zapravo je tretirani toksin bakterije koja izaziva difteriju, a ne oslabljeni uzročnik bolesti. Ovo su potpuno različite stvari.

Da bismo ovo razumjeli, potrebno je da znamo kako postoje čak četiri vrste imuniteta. Postoje aktivni i pasivni imutitet, a i jedan i drugi mogu biti prirodni ili vještački.

Aktivni imunitet je onaj imunitet koji se dešava kada neki antigen (ono što uzrokuje bolest, recimo virus) napadne naš organizam i to pokrene imunološki odgovor u kojem učestvuju ponajviše stanice (ćelije) koje zovemo B-limfociti, a koje su zapravo bijele krvne stanice. Ove stanice sintetiziraju proteine (bjelančevine) iz klase imunoglobulina (kojih ima više vrsta), a koje zovemo antitijela. Antitijela imaju sposobnost da se specifično vežu za antigen i neutrališu ga.

Prirodni aktivni imunitet je onaj koji stičemo kada se razbolimo. Sva ta povišena temperatura, groznica i slični simptomi znak su da se naše tijelo bori sa uzročnikom. Međutim, ponekad je temperatura previsoka i za sam organizam, pa moramo pomagati tijelu da se bori.

Vještački aktivni imunitet stičemo vakcinacijom oslabljenim uzročnikom bolesti. Obično su to vakcine protiv virusnih oboljenja. U ovom procesu, naučnici uzgajaju određene virusne sojeve na odgovarajućoj podlozi, a zatim ih različitim metodama oslabljuju i umrtvljuju. Naš organizam jednako reaguje na ove oslabljene uzročnike, jer naše stanice imunološkog odgovora prepoznaju oblik antigena. To pobuđuje niz signalnih puteva u našem organizmu koji dovode do toga da B-limfociti sintetiziraju odgovarajuće antitijelo koje neutrališe uzročnika.

Međutim, kod ovog načina sticanja imuniteta nema one burne reakcije – našem organizmu je mnogo lakše da se izbori sa oslabljenim uzročnikom nego sa živim i vrlo aktivnim uzročnikom. Našem tijelu je data mala prednost u borbi – kao da se moramo tući sa nekim ko je pretrčao maraton, a mi smo tek ustali, istuširali se, doručkovali i odmorni smo.

Vještački stečen aktivni imunitet je veoma dobar način zaštite od infekcije i sigurnije je sredstvo zaštite od infekcije jer kada zaista dođe do bolesti, mogu se razviti i različite komplikacije koje ponekad mogu imati fatalan ishod. Kada vakcinišemo, naše dijete nije mučeno svrbežom, temperaturom, osipom, groznicom. I kod vakcina se može desiti da se razvije temperatura i to nije ništa neobično. Međutim, imunizacija je manje bolan (ok, malo boli) i praktičniji način sticanja imuniteta. Najbolje su one vakcine koje imitiraju infekciju tj. kod kojih uzročnik nije sasvim mrtav jer onda naš organizam odgovara na prirodni proces replikacije-umnožavanja uzročnika. Međutim, nekada nije moguće napraviti ovakvu vakcinu, nego se prave vakcine sa mrtvim uzročnikom. Zato su za neke vakcine potrebni tzv. „boosteri“. To ne znači da ove vakcine nisu dobre – jednostavno naučna istraživanja su pokazala koji je to optimalan način zaštite protiv neke bolesti.

Pasivni imunitet je jedna sasvim drugačija vrsta imuniteta. Ovdje se ne radi o reakciji na uzročnike, nego se organizmu daju gotova antitijela-imunoglobulini koji neko vrijeme štite organizam od neke bolesti ili gotov antitoksin za neku bolest. Međutim, imunoglobulini su proteini i nakon nekog vremena ih naš organizam razgradi, oni nestanu. Ako nema B-limfocita koji su sposobni u svakom datom trenutku sami stvoriti potrebna antitijela, imunitet je kratkoročan. Međutim, i ovaj imunitet nam je jako važan i sad ćemo vidjeti zašto, kada navedemo i glavne pod-tipove pasivnog imuniteta.

Prirodni pasivni imunitet je imunitet koji se prenosi sa majke na dijete preko posteljice u toku same trudnoće ili preko mlijeka ako majka doji. Upravo je zbog toga iznimno važno da majke, ako mogu, doje djecu. Kolostrum, prvo mlijeko koje stvaraju mliječne žlijezde, sadrži visoku koncentraciju imunoglobulina koje označavamo kao IgA i koji bebu neko vrijeme štite. Međutim, nakon godinu dana, pa i prije, ovaj imunitet slabi i upravo je to doba vrijeme kada dijete treba primiti neke vakcine, poput MPR vakcine, kako bi ostalo zaštićeno.

Vještački pasivni imunitet se stiče vakcinacijom, ali to su vakcine potpuno drugačijeg mehanizma od vakcina koje sadrže uzorčnika. Ovdje ne dolazi do imunog odgovora organizma jer se organizmu daju već gotova antitijela ili antitoksini. Recimo, upravo je spomenuta vakcina protiv diferije i tetanusa ovakva vakcina.

Svi ovi tipovi imuniteta su nam važni i naše tijelo ih koristi. Vakcine su kontrolisani način poticanja našeg organizma da se izbori sa nekim uzročnikom bolesti, dok je sticanje imuniteta tako što se bolest preleži vrlo riskantan način sticanja imuniteta. Neke bolesti, poput dječije paralize ili difterije jednostavno ne možemo „tek preležati“ – posljedice, ako osoba preživi su trajne.