Možda će vam neko nekad reći ili ćete se susresti sa tvrdnjom kako je imunitet nakon obolijevanja od bolesti dugotrajniji i bolji nego imunitet stečen vakcinacijom. Čak ćete negdje čuti savjet da trebate djecu izlagati bolesti kako bi sam organizam stekao imunitet i da je taj prirodni imunitet bolji iz još jednog razloga – jer tako „toksične“ materije iz vakcina ne ulaze u organizam. Ovo nije tačno. Neke bolesti su preopasne da imunitet stičemo prebolijevanjem.
Šta je to imunitet i kakve sve vrste imuniteta postoje?
Imunitet je jedan jako širok pojam. Kod kičmenjaka, pa i čovjeka, razlikujemo urođeni imunitet (eng. innate immune system) i stečeni (eng. adaptive/acquired immune system). Urođeni imunitet su različite barijere u našem organizmu – koža i sluzokoža, koje predstavljaju prvu branu našeg organizma prema uzročnicima bolesti. Tu spadaju i nespecifične ćelije bijele krvne loze (monociti, fagociti, bazofili, eozinofilni granulociti), ali i mehanizam upalne reakcije. Ovo je stariji tip imuniteta evolutivno i beskičmenjaci nemaju stečeni imunitet. Beskičmenjaci se u obrani organizma oslanjaju na urođeni imunološki sistem.
Drugi tip imuniteta je onaj koji nazivamo stečeni, a koji čine specifične ćelije imunološkog odgovora i neki njihovi proizvodi. To su limfociti koje dijelimo na B limfocite i T limfocite. B limfociti se mogu pretvoriti u plazma-ćelije koje stvaraju antitijela, jednu vrstu imunološki aktivnih proteina i tu vrstu imuniteta, preko antitijela, nazivamo humoralni imunitet. Više o ovome pročitajte ovdje. Druga poluga stečenog imuniteta je imunitet posredovan ćelijama (cell-mediated immune response).
Sticanje imuniteta
Za svaku bolest je sticanje imuniteta malo drugačije. Naš imuni sistem se ponaša drugačije u ovisnosti da li bolest izaziva virus ili ako je izaziva bakterija.
Recimo, kod difterije, veoma opasne bakterijske bolesti, našem organizmu šteti toksin bakterije i jedini način da se zaštitimo od ove bolesti jeste da primimo vakcinu. Ali, vakcina protiv difterije je sasvim drugačija od vakcine protiv morbila. Vakcina protiv difterije, koja se inače obično daje u obliku kombinovanog cjepiva difterija-tetanus-pertusis ili u obliku petovalentne i šetovalentne vakcine, zapravo je tretirani toksin bakterije koja izaziva difteriju, a ne oslabljeni uzročnik bolesti. Ovo su potpuno različite stvari.
Da bismo ovo razumjeli, potrebno je da znamo kako postoje čak četiri vrste imuniteta.
Postoje aktivni i pasivni imunitet, a i jedan i drugi mogu biti prirodni ili vještački.
Vrste imuniteta: aktivni imunitet
To je onaj imunitet koji se razvija kada neki antigen (ono što uzrokuje bolest, recimo virus) napadne naš organizam i to pokrene imunološki odgovor u kojem učestvuju ponajviše stanice (ćelije) koje zovemo B-limfociti, a koje su zapravo bijele krvne stanice. Ove stanice sintetiziraju proteine (bjelančevine) iz klase imunoglobulina (kojih ima više vrsta), a koje zovemo antitijela. Antitijela imaju sposobnost da se specifično vežu za antigen i neutrališu ga.
Prirodni aktivni imunitet
Prirodni aktivni imunitet je onaj koji stičemo kada se razbolimo. Sva ta povišena temperatura, groznica i slični simptomi znak su da se naše tijelo bori sa uzročnikom. Međutim, ponekad je temperatura previsoka i za sam organizam, pa moramo pomagati tijelu da se bori. Ili su simptomi bolesti previše teški i bolest ima visok stepen smrtnosti, kao što su tetanus i difterija.
Zato je sticanje imuniteta na prirodan način, prebolijevanjem bolesti, često rizično. Problem s prebolijevanjem je i u tome što često osoba koja preboli, preživi može dugo vremena imati posljedice te bolesti, kakve su dugi kovid nakon COVID-19 ili gubljenje memorije imunološkog sistema nakon morbila.
Vještački aktivni imunitet
Vještački aktivni imunitet stičemo vakcinacijom oslabljenim uzročnikom bolesti. Obično su to vakcine protiv virusnih oboljenja. U ovom procesu, naučnici uzgajaju određene virusne sojeve na odgovarajućoj podlozi, a zatim ih različitim metodama oslabljuju i umrtvljuju. Naš organizam jednako reaguje na ove oslabljene uzročnike, jer naše stanice imunološkog odgovora prepoznaju oblik antigena. To pobuđuje niz signalnih puteva u našem organizmu koji dovode do toga da B-limfociti sintetiziraju odgovarajuće antitijelo koje neutrališe uzročnika.
Međutim, kod ovog načina sticanja imuniteta nema one burne reakcije – našem organizmu je mnogo lakše da se izbori sa oslabljenim uzročnikom nego sa živim i vrlo aktivnim uzročnikom. Našem tijelu je data mala prednost u borbi – kao da se moramo tući sa nekim ko je pretrčao maraton, a mi smo tek ustali, istuširali se, doručkovali i odmorni smo.
Oslabljeni uzročnik, inaktivan uzročnik ili samo neki njegov dio
Vještački stečeni aktivni imunitet ne mora biti samo vakcinacijom oslabljenim uzročnikom. To može biti i mrtav uzročnik (recimo inaktivirani virus, kao kod inaktivne vakcine protiv dječije paralize) ili antigen uopšte – ono što tjera naš organizam na imunološku reakciju. To može biti dio virusa ili bakterije, a u novije vrijeme vidimo i unos genetitčke poruke za sintezu antigena (RNK vakcine).
Vještački stečen aktivni imunitet je veoma dobar način zaštite od infekcije i sigurnije je sredstvo zaštite od infekcije jer kada zaista dođe do bolesti, mogu se razviti i različite komplikacije koje ponekad mogu imati fatalan ishod. Kada vakcinišemo, naše dijete nije mučeno svrbežom, temperaturom, osipom, groznicom. I kod vakcina se može desiti da se razvije temperatura i to nije ništa neobično. Međutim, imunizacija je manje bolan (ok, malo boli) i praktičniji način sticanja imuniteta. Najbolje su one vakcine koje imitiraju infekciju tj. kod kojih uzročnik nije sasvim mrtav jer onda naš organizam odgovara na prirodni proces replikacije-umnožavanja uzročnika. Međutim, nekada nije moguće napraviti ovakvu vakcinu, nego se prave vakcine sa mrtvim uzročnikom. Zato su za neke vakcine potrebni tzv. „boosteri“. To ne znači da ove vakcine nisu dobre – jednostavno naučna istraživanja su pokazala koji je to optimalan način zaštite protiv neke bolesti.
Vrste imuniteta: pasivni imunitet
To je jedna sasvim drugačija vrsta imuniteta. Ovdje se ne radi o reakciji na uzročnike, nego se organizmu daju gotova antitijela-imunoglobulini koji neko vrijeme štite organizam od neke bolesti ili gotov antitoksin za neku bolest. Međutim, imunoglobulini su proteini i nakon nekog vremena ih naš organizam razgradi, oni nestanu.
Važnu ulogu u imunitetu igraju memory T i B limfociti. Ako nema B-limfocita koji su sposobni u svakom datom trenutku sami stvoriti potrebna antitijela, i pamte antigen, imunitet je kratkoročan. Memory T limfociti također pamte uzročnika tj. antigen i mogu se aktivirati ako se orgaizam opet s tim uzročnikom sretne. Ali pasivni imunitet je bitan jer nas može štititi neko vrijeme, posebno onda kada smo najosjetljiviji – kada smo bebe.
Prirodni pasivni imunitet
Prirodni pasivni imunitet je imunitet koji se prenosi sa majke na dijete preko posteljice u toku same trudnoće ili preko mlijeka ako majka doji. Upravo je zbog toga iznimno važno da majke, ako mogu, doje djecu. Kolostrum, prvo mlijeko koje stvaraju mliječne žlijezde, sadrži visoku koncentraciju imunoglobulina koje označavamo kao IgA i koji bebu neko vrijeme štite. Putem posteljice (tranplacentalno) plod tkođer dobija veliku količinu antitijela od majke.
Međutim, nakon godinu dana, pa i prije, ovaj imunitet slabi i upravo je to doba vrijeme kada dijete treba primiti neke vakcine, poput MPR vakcine, kako bi ostalo zaštićeno.
Vještački pasivni imunitet
Vještački pasivni imunitet se stiče vakcinacijom, ali to su vakcine potpuno drugačijeg mehanizma od vakcina koje sadrže uzorčnika. Ovdje ne dolazi do imunog odgovora organizma jer se organizmu daju već gotova antitijela ili antitoksini, različite monoklonske ili poliklonske terapije antitijelima. Recimo, nakon ujeda bijesnog psa dajemo vakcinu s antitijelima, jer se mora brzo reagovati, i nema dovoljno vremena da tijelo stvori antitijela (za to su obično potrebne oko dvije sedmice, da se pojave prva antitijela).
Zaključak
Svi ovi tipovi imuniteta su nam važni i naše tijelo ih koristi. Vakcine su kontrolisani način poticanja našeg organizma da se izbori sa nekim uzročnikom bolesti, dok je sticanje imuniteta tako što se bolest preleži vrlo riskantan način sticanja imuniteta. Neke bolesti, poput dječije paralize ili difterije jednostavno ne možemo „tek preležati“ – posljedice, ako osoba preživi su trajne. Prirodni imunitet nije bolji od onog stečenog vakcinacijom. Vakcinacija je sigurniji način sticanja imuniteta.
Još o antitijelima i njihovim vrstama naučite na ovom postu Centra za proteomiku u Rijeci: https://www.facebook.com/CenterForProteomicsRijeka/posts/pfbid0GbrGUHEoBkAvhAhDSdqvG4Gv7EfRBvQ79YTgXrtxkfFsvjxXCEP9DUxQ4CcXGPtal
Autor: Jelena Kalinić, MA, biolog, naučni novinarka i naučna kumunikatorka, Društvo za promociju “Prirodnih nauka “Nauka i svijet”, blog Quantum of Science, posjeduje WHO infodemic manager certifikat i Health metrics Study design & Evidence based medicine trening. Dobitnica EurekaAlert (AAAS) Felowship 2020. za naučne novinare. Short -runner, drugo mjesto u izboru za European Science journalist of the year za 2022. godinu.
O nama: Društvo “Nauka i svijet” je osnovano 2017. godine, a bavi se promocijom prirodnih nauka, borbom protiv dezinformacija u sferi nauke, protiv pseudonauke i za bolje obrazovanje u STEM oblasti. Predsjednik je prof. dr. Nenad Tanović.
vrste imuniteta
