Majmunske boginje se šire Evropom i SAD, što je vrlo neobično jer ova bolest nije karakteristična za ove krajeve. Nikada nije bilo ovoliko slučajeva u Evropi i SAD, a bolest je karakteristična za neke dijelove Afrike, poput Konga i Nigerije, ali ni tu se ne bilježi godišnje iznimno velik broj slučajeva. Svjetska zdravstvena organizacije je sazvala sastanak povodom ove situacije. O čemu se radi, ima li lijeka i vakcine, kako se prenosi, saznajte u nastavku.

Više od 120 potvrđenih ili sumnjivih slučajeva majmunskih boginja (eng. monkepox), infekcije nalik boginjama, prijavljeno je u najmanje 11 neafričkih zemalja, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Portugal i Španiju, u proteklom tjednu. Bolest je vrlo rijetka i najčešće se nalazi u zapadnoj ili središnjoj Africi. Pojava virusa u različitim populacijama diljem svijeta na mjestima gdje se obično ne pojavljuje uznemirila je naučnike – i poslala ih u trku za odgovorima.

Svako novo virusno ponašanje je zabrinjavajuće, ali istraživači nisu u panici: dosta slučajeva je blago, a dio populacije je zaštićen jer su vakcinisani protiv velikih boginja. Case fatality ratio (CFR) za ovu bolest varira u ovisnosti o soja: za zapadnoafrički iznosi oko 1%, ali procjene WHO za druge sojeve variraju 3-6%, pa čak i 11% (Congo Basin soj) – podaci WHO.

Posljednji put su se slučajevi ove bolesti u Evropi javili  2018. i tada nije došlo do znatnog širenja. Ono što je čudno kod izbijanja slučajeva ove godine jeste da su se javili i kod ljudi koji nisu nedavno bili u Africi. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da svake godine postoje hiljade zaraza majmunskim boginjama u desetak afričkih zemalja. Najviše ih ima u Kongu, koji godišnje prijavi oko 6000 slučajeva, i Nigeriji, s oko 3000 slučajeva godišnje.

Majmunske boginje: kako se prenose i koliko traje inkubacija?

Majmunske boginje su zoonoza s slučajnim ljudskim infekcijama koje se obično javljaju sporadično u šumovitim dijelovima srednje i zapadne Afrike. Uzrokuje ga virus majmunskih boginja (MPXV) koji pripada porodici kojoj pripada i virus velikih boginja (variola vera). Genomsko sekvenciranje pokazuje da postoje dvije klade majmunskih boginja – Kongo Basin i Zapadnoafrički i uočene su razlike u ljudskoj patogenosti i smrtnosti u dva područja. Obje klade mogu se prenijeti kontaktom i izlaganjem kapljicama putem velikih izdahnutih kapljica ili kontaktom s fomitima kao što je posteljina; infekcija može biti smrtonosna za ljude.

Majmunske boginje obično se klinički manifestiraju groznicom, umorom osipom i natečenim limfnim čvorovima i mogu dovesti do niza medicinskih komplikacija. Nakon par dana javljaju se plikovi, pa kraste.

Period inkubacije iznosi 6 do 16 dana. Nakon izbijanja prvih simptoma (malaksalost, bol u leđima, groznica, glavobolja) dolazi do razvoja kožnih promjena, sličnih onih kod velikih boginja. Sekret ovih plikova je zarazan. Plikovi se prvo pojavljuju na licu, odakle se šire po tijelu, najviše po rukama i nogama. Nakon izbijanja plikova, oni se pretvaraju u lezije i kraste, koje same od sebe prođu.

Prenosi se na ljude bliskim kontaktom sa zaraženom osobom (uključujući i seksualni odnos) ili životinjom ili materijalom kontaminiranim virusom, poput odjeće ili posteljine. Bolest nije toliko zarazna kao što su to velike boginje i zaista se mora raditi o bliskom kontaktu.

Danski virolog Preben von Magnus je izvijestio o bolesti sličnoj velikim boginjama u koloniji laboratorijskih makaki majmuna 1958. godine, a 1970. su detektovani i prvi slučajevi zoonoze na ljudima.

Ima li vakcine?

Trenutno ne postoji komercijalno dostupna vakcina protiv ove bolesti, niti postoje efikasne terapije specijalno namijenjene liječenju ove bolesti. Smatra se kako vakcina protiv velikih boginja pruža 85% efikasnu zaštitu od majmunskih boginja. Nakon proglašenja eradikacije velikih boginja 1979. prestalo se sa davanjem ove vakcine i od tada se u kritičnim područjima povećava incidencija majmunskih boginja. Oni koji su rođeni prije 1978. godine u našem regionu su primili vakcinu protiv velikih boginja.

Vakcina protiv velikih boginja može se primijeniti unutar 4 dana nakon izloženosti zaraženome, kako bi se spriječio razvoj simptoma. Ako se vakcina primijeni između 4 i 14 dana nakon izlaganja, i tada može smanjiti simptome, ali ne i u potpunosti spriječiti razbolijevanje.

Iako je odobrena nova vakcina za prevenciju majmunskih boginja, ona nije široko dostupna, kao ni vakcina protiv velikih boginja, koja se danas daje samo u iznimnim slučajevima, ali ne i rutinski niti postoji zaliha ovih vakcina. Također, imunitet od variolacije traje nekih dvadesetak godina, tako da je pitanje i u kojoj mjeri su zaštićeni oni koji su davno primili ovu vakcinu protiv velikih boginaj koja se više ne daje.

Prema Scientific American, studija slučajeva velikih boginja uvezenih u neendemske zemlje pokazala je da je smrtnost bila 52% među nevakcinisanima, 11% među onima koji su vakcinisani prije više od 20 godina i 1,4% onih koji su vakcinisani unutar 10 godina.

U studiji objavljeno 2003. u Nature Medicine, istraživači su otkrili smo da više od 90% dobrovoljaca vakcinisanih prije 25-75 godina još uvijek održava značajan humoralni ili stanični imunitet (ili oboje) protiv velikih boginja. Odgovori na antivirusna antitijela ostali su stabilni između 1-75 godina nakon vakcinacije, dok su antivirusni odgovori T-limfocita polako opadali, s poluživotom od 8-15 godina. O tome šta je stanični/ćelijski imunitet a šta humoralni te razlici između B i T limfocita više pročitajte ovdje.

Šta ovo znači za nas? Ima li ili nema otpornosti ako je neko davno vakcinisan protiv velikih boginja? Treba li se vakcinisati? Koliko trebamo brinuti?

Za sada se procjenjuje kako je rizik ove bolesti u Evropi nizak, ali zdravstveni autoriteti nastavljaju pomno pratiti situaciju baš zbog toga što se čini kako slučajevi nisu povezani s boravkom u Africi. Oni koji su vakcinisani vjerovatno imaju neki imunitet, ali svejedno trebaju izbjegavati rizična ponašanja. Oko same bolesti ne treba praviti paniku, jer se teže prenosi – samo vrlo bliskim i dužim kontaktom. Vakcina nije široko dostupna i čak i ako bi se neko želio vakcinisati – ne može. Najvjerovatnije je da se neće insistirati na vakcinaciji.

Zašto nije moguće iskorijeniti (eradicirati) majmunske boginje?

Dok su se velike boginje prenosile samo s čovjeka na čovjeka, pa ih je bilo moguće eradicirati, ova bolest se prenosi i sa životinja i postoje rezervoari uzročnika u prirodi, pa se ne može eradicirati.

No, javnost ne treba biti zabrinuta. Ne postoji mogućnost epidemije jer je riječ o bolesti koja se zapravo ne prenosi baš lagano među ljudima i potreban je zaista blizak i intimni kontakt sa zaraženim, kaže epidemiolog dr. Bernard Kaić za Dnevnikhr.

“Svjetska zdravstvena organizacija čak je razmatrala bi li imalo smisla cijepiti se, zbog majmunskih boginja, no s obzirom na to da se virus zaista dosta teško prenosi i nema epidemiološki potencijal, a cjepivo ima dosta nuspojava, od toga se odustalo”, dodaje dr. Kaić.

Referenca:

Hammarlund E, Lewis MW, Hansen SG, Strelow LI, Nelson JA, Sexton GJ, Hanifin JM, Slifka MK. Duration of antiviral immunity after smallpox vaccination. Nat Med. 2003 Sep;9(9):1131-7.

Priredila i napisala: Jelena Kalinić, MA, biolog, naučni novinar i bloger Društvo za promociju prirodnih nauka “Nauka i svijet” i blog Quantum of Science, posjeduje WHO infodemic manager certifikat i Health metrics Study design & Evidence based medicine trening. Tekst je preuzet s Glas Amerike, ista autorica i dopunjen 22.maja 2022. s informacijom iz Scientific American kako zaštita stečena vakcinom protiv velikih boginja opada nakon dvadeset godina, a time vjerovatno opada i zaštita od majmunskih boginja koju bi ova vakcina pružala. 27. maja dopunjen jeinformacijom da druga studija pokazuje kako humoralni imunitet ipak postoji