Autor: dr.sc. Vanda Juranić Lisnić, docent na Medicinskom fakultetu u Rijeci i glasnogovornik Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva. Odgovara na pitanje da li mogu cjepiva izazvati rak. Vakcine/cjepiva i rak su tema koja je nastala zbog niza dezinormacija i poluinformacija. Postoje vakcine/cjepiva koja sprječavaju rak, a vakcine same ne izazivaju rak.
Što je to rak?
Rak je naziv za veliku i vrlo šaroliku skupinu bolesti koje imaju neke zajedničke karakteristike, međutim imaju i mnogo toga različitog. Mi se, kao višestanični organizmi, sastojimo od velikog broja različitih tipova stanica. I da bi naše tijelo funkcioniralo, svaka od tih brojnih stanica mora savjesno obavljati svoju funkciju poštujući određena pravila organizma.
Ta „pravila višestaničnog organizma“ vrlo su slična zakonima i pravilima kakve imaju dobro uređene države. Svaka stanica mora obavljati svoj posao savjesno, ne smije se neumjereno dijeliti bez potrebe (odnosno mora osluškivati potrebe stanica oko sebe), ne smije odlaziti neplanirano iz svojeg tkiva/organa, ne smije neumjereno trošiti resurse te, u iznimnim slučajevima, mora se biti spremna žrtvovati za dobrobit drugih stanica i cijelog organizma.
Svaka stanica prima podražaje iz okoline koji joj daju informaciju o tome ima li mjesta (i potrebe) za daljnju diobu. Savjesna stanica integrira sve podražaje iz okoline i dijeli se samo ako je to potrebno. nesavjesna stanica dijeli se kada god želi i stigne, troši neumjereno resurse i ne obavlja svoj posao.
Takva stanica će vrlo brzo napraviti nakupinu sebi identičnih stanica koju onda nazivamo tumor. Neki tumori su invazivni i imaju sposobnost probijanja ovojnice organa u kojima se nalaze ili bazalne lamine tkiva (granični sloj koji odvaja jedno tkivo od drugog) u kojem se nalaze te mogu poslati nove tumore na udaljene dijelove tijela koje onda zovemo metastaze.
Tumor uzima vrijedne resurse i prostor u tijelu te, ako se jako poveća, onemogućuje normalan rad tkiva i organa u kojima je narastao.
Tko regulira ponašanje stanica?
Naši geni, naravno. Brojni geni reguliraju ponašanje stanica. S obzirom na ponašanje i način djelovanja dijelimo ih u nekoliko skupina. Tako skupina gena od nazivom onkogeni potiče staničnu diobu, a skupina gena pod nazivom tumor supresorski geni sprečavaju diobu.
Nemojte da vas ovi nazivi zavaraju – obje skupine gena su normalni i potrebni geni našeg organizma, ali su otkriveni zbog svoje uloge u nastanku tumora te su tako i dobili ime.
Da bi neka stanica postala tumor, mora izgubiti gene regulatore. To se može dogoditi oštećenjem bilo kojeg od prethodno navedenih skupina gena.
Otkuda oštećenje?
Naš genom se svakodnevno oštećuje: UV zračenje, ionizirajuće zračenje (primjerice iz svemira kada letimo avionom), kemijski mutageni u okoliu (bilo oni neizbježni, bilo oni koji se nalaze u okolišu kao posljedica zagađenja), alkoholna pića itd.
Sama normalna dioba stanica uvodi promjene (promjene u genomu zovemo mutacije) čisto jer je našoj staničnoj mašineriji nemoguće baš cijeli genom točno prekopirati.
Vrlo često mutacije/oštećenja koja nastanu nisu štetne jer se nalaze u dijelovima genoma koji su nekodirajući ili je sama priroda mutacije takva da ne unosi značajne promjene.
Osim toga, naš organizam sadrži i brojne mehanizme kojima može popraviti oštećenja nastala u genomu. Finalno, naš imuni sustav je oboružan mehanizmima da novonastale tumorske stanice ubije (najčešće pomoću citotoksičnih limfocita T i NK (natural killer cell ili stanica prirodna ubojica).
Zapravo, svatko od nas je tijekom svojeg života razvio nekoliko tumora, a da to nije ni znao. Naš organizam se za njih pobrinuo. Ponekad, zapravo vrlo rijetko ako uzmemo u obzir koliko stanica imamo u tijelu, dogode se takva oštećenja i mutacije koje se ne mogu popraviti (ili mehanizam koji ih popravlja napravi grešku), a koje tumorskoj stanici daju sposobnost odnosno sakrivanja od imunološkog sustava.
Kakav će biti tumor, ovisi o tipu oštećenja, koji su geni oštećeni i u kojem tipu stanica. Iz svega navedenog jasno je da se različiti tipovi raka međusobno mogu jako razlikovati te stoga nema, niti će ikada biti, niti jedinstvenog lijeka za sve tipove raka, nit jedinstvenog uzročnika.
Onkogeni virusi
Kako ovdje sad ulaze u priču cjepiva?
Na ovim je stranicama već puno puta spomenuto kako se sastojci cjepiva pažljivo biraju i rigorozno testiraju individualno i kao cijelo cjepivo kako bi se osiguralo da ne izazovu štetu.
Mutagene i kancerogene tvari NE nalaze se u cjepivima, odnosno nalaze se u dozama koje su značajno manje od onih prirodnih ili su dokazano neškodljive.
Što je sa samim uzročnicima bolesti kao kancerogenim sredstvima?
Neki uzročnici ljudskih bolesti mogu uzrokovati rak. Posebno su u tome vješti i poznati virusi – smatra se da je do 15% svih ljudskih maligniteta uzrokovano virusima: neki tipovi Humanog papilloma virusa mogu uzrokovati rak grlića maternice, anusa i jednjaka.
Hepatitis C i B virusi (HCV i HBV) može uzrokovati rak jetre, hepatitis virus B dodatno može izazvati nekoliko drugih maligniteta ((rak želuca, kolorektalni, oralni, neke limfome i rak gušterače), EBV (uzročnik mononukleoze) neke tipove limfoma, virus Kaposijevog sarkoma (KSHV) također neke limfome, HTLV-1 leukemije i polioma virus Merkelovih stanica (MCV) uzročnik je karcinoma Merkelovih stanica kože.
Kao što su tipovi stanica različiti, tako su navedeni virusi i njihov modus operandi u izazivanju tumora različiti. Kod HPVa primjerice, nastanak tumora je nesretan događaj i za oboljelog, ali i za virus.
Virus „nema namjeru“ izazvati tumor, greškom se integrira u genom i napravi problem. Mnogi virusi vole stanice koje se intenzivno dijele pa sa sobom donesu virusne onkogene i uzrokuju neumjeren rast i diobu zaražene stanice.
Neki virusi rak uzrokuju stvaranjem dugotrajne upale koja oštećuje naše stanice.
Kako znamo da je virus uzročnik raka?
Prvi spomen virusa kao uzročnika raka dogodio se još 1909. Znanstvenik Francis Peyton Rous uspio je prebaciti sarkom (rak mekih tkiva) sa jedne kokoške na drugu.
Rak nije zarazan. Rak je podivljala stanica vašeg vlastitog organizma i ne može se „transplantirati“ u drugu osobu/jedinku iste ili druge vrste.
Da bi se transplantirao zdravi organ, medicinsko osoblje mora pretražiti tisuće i tisuće dobrovoljnih davatelja kako bi našli jednog koji je kompatibilan. Čak i tada, vrlo je rijetko pronaći 100% kompatibilnog donora zbog čega transplantirana osoba mora ostatak života nakon transplantacije uzimati lijekove koji oslabljuju imuni sustav kako njezin imuni sustav ne bi napadao strani transplantirani organ.
1911. Francis P. Rous pokazao je da kokoši koje su dobile samljeveni i profiltirani tumor jedne kokoši u kojemu nije bilo živih stanica su također razvile sarkome. To je značilo da je uzročnik raka mikroorganizam.
Cjepivo protiv onkogenih virusa i rak
Hajdemo sada integrirati svoje znanje o nastanku tumora i virusa o odgovor na pitanje mogu li virusi (ili bakterije) iz cjepiva uzrokovati tumor. Velika većina cjepiva danas su tzv. mrtva (inaktivirana) ili komponentna cjepiva. Mrtvo/inaktivirano cjepivo je ono u kojem se nalazi mrtvi uzročnik bolesti te kao takav nikako ne može uzrokovati bolest, ali može potaknuti imunološku reakciju.
Komponentno cjepivo je cjepivo u kojem se nalazi samo jedan mali djelić uzročnika bolesti te također ne može uzrokovati bolest. U slučaju onkogenih virusa, cjepivo je u svim slučajevima komponentno. Dakle, ono uopće ne sadrži virus.
Cjepivo protiv HPV-a sadrži nekoliko proteina HPVa (i to naravno NE onkogene proteine) koji se obično nalaze na površini inficirane stanice i same virusne čestice te tako usmjeravaju naš imuni odgovor na virus i virusom zaražene stanice.
Dakle, u cjepivu se ne nalazi niti jedna komponenta patogena koja ima tumorigenična svojstva. Često se kao komponente cjepiva biraju dijelovi uzročnika bolesti na koje naš imunološki sustav teško stvara odgovor jer nisu jako imunogenični tako da vas prirodna infekcija patogenom neće štititi bolje od cjepiva.
Neki virusi su toliko spretni u izbjegavanju imunog sustava. To znači da ih se nikada nećete riješiti jednom kada vas inficiraju i zakukulje se u stanicama. Tim je važnije stvoriti dobre titre zaštite unaprijed i spriječiti virus da se zakukulji u stanici.
Ukratko, odgovor na prvo pitanje – mogu li cjepiva uzrokovati rak je čvrsto NE. Ne samo da ne mogu, nego danas imamo dostupna brojna cjepiva protiv onkogenih uzročnika bolesti koja rak mogu spriječiti.
Dosadašnja istraživanja na cjepivu protiv HPVa pokazuju veliko smanjenje incidencije raka grlića maternice među cijepljenim ženama.
Priča o cjepivu protiv dječje paralize: cjepiva i rak
Od 1955.-1963. neke doze cjepiva protiv dječje paralize bila su kontaminirana onkogenim majmunskim virusom SV-40.
Kako se to moglo dogoditi, nakon svih kontrola koja cjepiva prolaze?
Za taj virus se tada nije znalo, a virus za cjepivo se proizvodio na majmunskim stanicama. I inače je pronalazak dobrog topa stanica na kojima virus uspješno raste u dovoljnim količinama za proizvodnju vakcine jedan od najtežih koraka u razvoju jedne vakcine.
Ljudske stanice se izbjegavaju što iz etičkih što iz praktičnih razloga.
Čim se saznalo za SV-40virus, cjepiva su povučena sa tržišta. Ustanovljeni su novi protkoli i čiste kulture stanica kako se to ne bi ponovilo, a studije o tome jesu li izložene osobe pod povećanim rizikom (prisjetite se, radi se o majmunskom virusu, ne humanom). Još se i danas provode te većina nije pronašla korelaciju između primljenog cjepiva i povećanja incidencije raznih tumora.
Iz ove nesretne priče trebate izvući 2 poruke:
1) cjepiva se kontinuirano provjeravaju i čim se ukaže i najmanja indicija, povlače se sa tržišta i reformuliraju kako bi bila sigurnija i
2) temeljna istraživanja izuzetno su bitna čak i ako sama primjena nije odmah uočljiva. Na prvu se čini bedasto trošiti vrijeme ispitujući majmunski virus, a kasnije se može pokazati da taj virus može izazvati bolest kod ljudi ili je vrlo sličan nekomu koji to može i može e koristiti kao dobar model.
Cjepiva i rak: za kraj
Autorica ovoga članka je virusni imunolog sa 10+ godina iskustva u radu sa herpes virusima i sa osobnim iskustvom Hodgkinovog limfoma kojeg je dobila od EBV virusa (vrsta herpes virusa) kojeg nije ni znala da ima. Tijekom šestomjesečne kemoterapije cijepila se protiv gripe, a nakon terapija ponovila je cijepljenje na HBV i bakterije roda Strepto i Pneumococcus.
Već je 10 godina u remisiji – dovoljno da se vidi bi li joj cijepljenje tijekom kemoterapije naškodilo.
Jasno, ne trebate nikad izvlačiti zaključke temeljem jedne osobe (to nazivamo anegdotalni virus) – zato se svako cjepivo i svaka znanstvena hipoteza testira na puno jedinki i u različitim uvjetima.
Za one koji žele znati više, pročitajte ovdje.
Ovaj članak je preuzet s Imunizacija.hr.
Vakcine. ba su pisale o ovoj temi :
Da li vakcine mogu izazvati rak
Da li COVID-19 vakcine mogu izazvati rak?
Cjepiva i rak, vakcine i rak, cjepiva i rak – postoji li veza?
